среда, 26. март 2014.

Jedan namig kupio je osmeh

Read this story in English

Jedna od mojih omiljenih lekcija koju radim sa svojim polaznicima engleskog je radio emisija u kojoj slušaoci daju savete kako da sebi ulepšamo loš dan i kako da mislimo pozitivno. Među tim savetima nalazi se i jedan koji ovako glasi:


"Svake nedelje napravite spisak svih onih lepih stvari koje su vam se dogodile. Čuvajte taj spisak u džepu ili u tašni i izvadite ga kada ste tužni, neraspoloženi ili kada imate loš dan. Čitanje će vas oraspoložiti i razveseliti."

I ja kod sebe u šteku imam takav spisak, a jedan događaj na toj listi koji mi nepogrešivo izmami osmeh svaki put kada ga se prisetim desio se ovako:

Nekom prilikom vozila sam se po Novom i starom Beogradu  osamdeset trojkom. Bilo je lepo vreme, i ja sam stajala preko puta srednjih vrata gledajući na ulicu kroz poluotvoren prozor. Približavali smo se Slaviji kada je autobus stao - verovatno se ugasio semafor - i duga kolona vozila strpljivo je čekala da se prolaz zatvori za Resavsku i upali zeleno za nas u Nemanjinoj. Ja sam se bila zamislila negde u daljinu, prema velikom skveru, ali sam u jedan mah osetila nečiji pogled na sebi. Ispod mog autobusa, paralelno, među mnoštvom drugih, isto tako strpljivo, stajao je jedan automobil sa četvoro putnika - dva momka napred i dve devojke pozadi. Momak na suvozačevom mestu piljio je u mene sa osmehom, očigledno pokušavajući da mi privuče pažnju. To mu je svakako upalilo! Međutim, sledeći trenutak nisam slutila - namignuo mi je! "To mi se nije desilo u poslednjih 100 godina!", pomislih ja. Iznutra potpuno zbunjena i zadivljena, spolja sam uspela jedino da se široko i od sveg srca nasmešim i pokažem sve zube od jednog uva do drugog, toliko sam se obradovala i iznenadila gestom potpunog stranca koji je ličio na pravog prevejanog zavodnika i odabrao baš mene da malko proočijuka ne bi li prekratio vreme dok smo svi čekali na taj bezmalo usnuli semafor. Ne sećam se tačno obrisa njegovog lica, ali znam da je imao lepe crte, tamnu kosu i vragolaste oči.

Još manje sam mogla očekivati njegovu reakciju koja je usledila - na moj iskreni osmeh, na pogled pravo u te oči boje Kazanove, mladi čovek je brzo okrenuo glavu prema svom prijatelju vozaču i - postideo se. Videla sam da je pocrveneo, da je odjednom dobio izraz lica malog dečaka koji je prvi put u životu primetio lepu devojčicu, postao svestan činjenice da se zaljubio i da ga je ona uz sve to još i videla. Još jedan nesiguran pogled prema meni, osmeh neiskusnog prestupnika, i... ne..., nije mogao da izdrži da me ponovo pogleda malo duže.

U kolima podno mene nastade komešanje, on se vidno promeškolji na svom sedištu, verovatno i naglas nasmeja tako da su devojke pozadi primetile da se nešto dešava. Jedna od njih, ona koja je sedela iza suvozača, pogledala je prema meni i, rekla bih, sve shvatila svojim nepogrešivim ženskim njuhom. I prijatelj vozač naže se da vidi to biće koje izazva toliko pometnje, ali na sreću, autobus je krenuo, a naravno odmah i njihov auto; neko se od nekoga udaljio, ne sećam se više da li ja od njih ili oni od mene, i ja ostadoh nasmešena, izgubljena na nekom devetom oblaku, srećna što mi je neznanac uputio takav "namig", a još više što je moj osmeh od njega učinio jedno skromno, nevino čeljade, koje je i on sam možda negde davno izgubio...

8 коментара:

LinkWithin

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...